Ukorijenjeni mentalitet

 

Photo/Vega Irene

Šta je to ukorijenjeni mentalitet?

Ukorijenjeni mentalitet je skup obrazaca razmišljanja i ponašanja koji se vremenom učvrste u društvu i postanu “normalni”, iako se rijetko preispituju.

To nisu pojedinačni postupci, nego ponavljajuće navike koje ljudi uče kroz porodicu, školu, okruženje i kulturu. Kada se dovoljno dugo ponavljaju, prestaju se doživljavati kao nešto što može biti pogrešno ili štetno, i postaju dio svakodnevice, ne birajući sredstva da se dođe do određenog cilja.

Najčešće se prepoznaje kroz stvari koje se “podrazumijevaju”, kako ljudi komuniciraju i kako se odnose jedni prema drugima.

Ukratko, ukorijenjeni mentalitet je ono što društvo ponavlja bez da se pita zašto to radi, i bez da uvijek zapravo razumije i vidi posljedice koje ono iza sebe ostavlja.

Na Balkanu se takvi obrasci teško potpuno mijenjaju jer se dugo prenose kroz porodice i način odrastanja. Ipak, nove generacije donose promjene i sve više ljudi bira drugačiji, zdraviji način razmišljanja i ponašanja. Stari obrasci i dalje postoje, ali više nemaju istu snagu kao prije.

Važno je i razumjeti da kada ovakvo ponašanje dolazi od odraslih ili onih na poziciji moći, ono često nije direktno, nego suptilno, kroz pritisak, manipulaciju i stvaranje osjećaja da druga strana nema izbora ili glasa. Upravo zato je važno da se to prepozna na vrijeme i da se ne normalizuje ili podržava!

Narcisoidno ponašanje i obrasci moći

Često danas čujemo pojam narcisoidnog ponašanja. Jaki ljudi kod njih izazivaju osjećaj prijetnje, zato ih rijetko napadaju direktno. Umjesto toga, često djeluju iza leđa: šire laži, narušavaju nečiji ugled i pokušavaju okrenuti druge protiv te osobe.

Ne vole ljude koji su samouvjereni ili koji mogu da prepoznaju njihovo ponašanje. Kada neko “pročita” njihove obrasce, ta osoba postaje najveća prijetnja.

Zato ih izbjegavaju ili pokušavaju da ih slome.

Emocionalno nasilje

Emocionalno nasilje rijetko počinje kao nešto očigledno. Ne izgleda uvijek kao otvoren sukob ili direktna agresija. Češće dolazi tiho, kroz ogovaranje, sarkazam, “šale” koje imaju oštricu i kroz stalno poređenje ljudi međusobno.

Vremenom, to prestaje da se vidi kao nešto loše i postaje dio svakodnevne komunikacije.

U djetinjstvu i adolescenciji, kada se identitet tek formira, potreba za pripadanjem i prihvatanjem često nadjača empatiju. Tada se uči gdje se pripada, kako se dobija pažnja i kako se zauzima “mjesto” u grupi. U takvom okruženju, neki razviju obrazac da se vrijednost ne gradi kroz lični razvoj, nego kroz spuštanje drugih.

Taj obrazac se ne zaustavlja sam. Ako se ne prepozna i ne dovede u pitanje, on se prenosi dalje iz škole u odrasli život, iz prijateljstava u odnose, na posao, u porodicu. Mnogi ljudi koji kasnije razviju potrebu da umanjuju druge, kontrolišu ili dominiraju kroz emocionalne igre, zapravo dolaze iz djetinjstva u kojem njihove emocionalne potrebe nisu bile adekvatno viđene ili zadovoljene.

Tako nastaje ukorijenjeni mentalitet: način razmišljanja i ponašanja koji se uči, ponavlja i rijetko preispituje.

Ono što ga dodatno učvršćuje jeste što se isti obrasci ne završavaju u mladosti. U odraslom dobu se nastavljaju kroz druge oblike, kontrolu i igrice, a  najviše kroz socijalne mreže, gdje anonimnost često oslobađa najgore obrasce ponašanja.

Odrasli ljudi koji nisu emocionalno sazreli, samo djeluju iz svojih neobrađenih rana, odani porocima, pod terminom, "oštećeni", nesvjesno traže povezanost kroz dominaciju ili ponižavanje, jer ne znaju drugačiji način da osjete svoju vrijednost.

Lakše je djelovati iz sjene nego stati pred čovjeka. Lakše je rušiti nego graditi.

Ali posljedice su iste, ljudi se povlače, gube povjerenje i počinju da sumnjaju u sebe.

Zato se ovaj mentalitet održava, ne zato što je ispravan, nego zato što se ne prekida, jer mu se društvo ne želi suprotstaviti.

Izbor i odgovornost

• Ipak, svako ima izbor.
• Izbor da ne učestvuje.
• Izbor da ne prenosi dalje.
• Izbor da ne normalizuje ono što narušava tuđe dostojanstvo.

Postoji jasna razlika između komunikacije i ponižavanja, između kritike i emocionalnog nasilja, između snage i potrebe da se neko drugi umanji da bi se neko osjećao veće.

Promjena ne počinje u drugima, nego u odluci pojedinca da prekine obrazac kroz sebe.

Jer ono što dozvolimo da postane “normalno”, postaje svijet u kojem svi živimo.

Na vama je da odlučite hoćete li svojim ponašanjem graditi zdravije odnose ili biti dio obrasca koji ostavlja posljedice koje se prenose dalje.

Možete vi to bolje!

Snaga ne leži u dominaciji nad drugima, nego u sposobnosti da se vlastiti uticaj koristi bez narušavanja tuđeg dostojanstva, i u odluci da se prekine sve što to ne poštuje.

U slučaju bilo kakvog oblika emocionalnog ili drugog nasilja, važno je potražiti podršku i obratiti se nadležnim osobama, institucijama ili službama koje mogu pomoći.

U čast izgubljene nade, svih onih koji više nisu među nama, i u obavezi prema onima koji i dalje traže izlaz.

Pobijedimo sebe.

Autor: NVO POBIJEDI SEBE